SAOPŠTENO JE: Marina Perazić za Danas pred poslednji koncert u Beogradu: „Opraštam se dostojanstveno“

Marina Perazić održaće oproštajni koncert sutra, 20. marta na Zappa barci u Beogradu s početkom u 21 čas. Dn kasnije će nastupiti u Fabrici u Novom Sadu – biće to poslednja prilika da publika uživo čuje pesme koje su obeležile jednu epohu.

Uoči oproštajnih koncerata koji će krajem marta okupiti publiku u Beogradu i Novom Sadu, legendarna pevačica Marina Perazić dala je intervju za Danas u kojem govori o završetku jednog dugog muzičkog poglavlja, ali i o vremenu koje je oblikovalo čitavu regionalnu scenu.

U razgovoru se priseća osamdesetih, kreativne energije jugoslovenskog novog talasa, zajedništva muzičara iz različitih gradova, ali i ličnih priča koje su pratile njen život i karijeru – uključujući i ljubav sa bubnjarom Ivanom Firčijem. Govori i o tome kako danas vidi nasleđe pesama koje su nadživele generacije, o publici koja ih ponovo otkriva, kao i o razlozima zbog kojih je odlučila da se dostojanstveno oprosti od koncertne scene.

Perazić je jedna od umetnica čiji glas i pojava i danas prizivaju duh jedne epohe. Kao frontmenka kultnog dua Denis & Denis, zajedno sa Davorom Toljom, sredinom osamdesetih stvorila je zvuk koji je spojio elektroniku, pop senzibilitet i urbanu energiju tadašnje jugoslovenske scene.

Njihove pesme postale su simbol vremena u kojem je regionalna muzika živela možda svoje najkreativnije godine – period u kojem su nastajali bendovi poput Ekatarine Velike, a gradovi kao što su Beograd, Zagreb i Ljubljana pulsirali od novih ideja, zvukova i autentičnih autorskih glasova.

Posle više decenija na sceni, Marina Perazić zatvara jedno veliko poglavlje. Koncert 20. marta na Zappa barci u Beogradu, kao i nastup dan kasnije u Fabrici u Novom Sadu, biće završni koncerti na kojima će se oprostiti od koncertne aktivnosti i sa publikom podeliti poslednji susret uz pesme koje su obeležile epohu.

U razgovoru koji sledi, Marina Perazić govori o karijeri, o energiji osamdesetih, zajedničkoj jugoslovenskoj sceni, prijateljstvima među muzičarima i o tome kako danas, kao legendarna zvezda bivše Jugoslavije, gleda na muziku koja je preživela decenije.

Posle mnogo godina ponovo nastupate pred beogradskom publikom. Šta za vas lično znači koncert na Zappa barci 20. marta i kakav repertoar publika može da očekuje?

„Poslije točno godinu dana ponovno nastupamo u Zappa bazi. Ovog puta bit će to oproštajni koncert grupe Denis & Denis. S obzirom da smo u kratkom periodu našeg zajedničkog djelovanja izdali jedan cijeli album, jedan mini LP i s dvije pjesme učestvovali na festivalima, izvest ćemo 80% snimljenog materijala.“

Kada danas izađete na scenu i pogledate publiku, koliko se razlikuje osećaj u odnosu na osamdesete kada ste bili u jeku popularnosti?

„Nisam sigurna da se mogu točno sjetiti kako sam se prije 42 godine osjećala pred publikom!? Mlada, bezbrižna, iznenađena, zatečena novonastalom situacijom, odjednom obožavana… Od najranijeg djetinjstva voljela sam nastupati. Kao da sam se pretvarala u neku puno slobodniju i hrabriju osobu koja samouvjereno vlada scenom. Posjedujem jak osjećaj odgovornosti pa se svaki put maksimalno dajem kako bi opravdala povjerenje. Mislim da sam s godinama razvila sposobnost da osjećam energiju i ostvarim savršenu komunikaciju s publikom. Pričam im priče ne samo dok pjevam, nego i između pjesama slijedim svoj tok misli. Ne skrivam svoje emocije. Nastojim da najava sljedeće pjesme bude što spontanija, tako da ponekad i sebe iznenadim šta sve izađe iz mene.“

Da li primećujete da na koncertima sada dolaze i mlađe generacije koje tada nisu ni bile rođene? Kako doživljavate taj kontinuitet publike?

„Oh da, većina publike nije bila rođena u vrijeme nastajanja pjesama Denis & Denis. Ranije sam bila uvjerena da su ti mladi ljudi ‘naslijedili’ ljubav prema našim pjesmama od svojih roditelja slušajući njihove stare ploče i kazete ili bi čuli pjesme na radiju, dok danas, s obzirom na digitalnu dostupnost, većina publike istražuje i pronalazi muziku koja im se sviđa.“

[embedded content]

Osamdesete su često opisivane kao zlatno doba jugoslovenske novotalasne i alternativne scene. Kako vi danas pamtite tu atmosferu – da li je zaista postojala ta kreativna energija o kojoj se toliko govori?

„Činjenice govore u prilog tome da su osamdesete bile najkreativnije, zbog toga što se u tom periodu pojavilo mnogo, vrlo različitih, potpuno autentičnih izvođača i projekata, za razliku od danas kad ih ima puno više, ali sličnih, nedovoljno upečatljivih. Ono što mogu potvrditi je da smo Davor i ja doživjeli taj kreativni poriv, kao neku nevidljivu silu koja je bila nezaustavljiva. Muzika je postala naš život, a sve ostalo postalo je sporedno.“

Kakva je bila dinamika između različitih gradova – Zagreba, Beograda i Ljubljane? Da li ste osećali da pripadate jednoj velikoj zajedničkoj sceni ili su razlike među sredinama bile izraženije?

„Razlike među sredinama su postojale, što se neminovno odražavalo na muziku i išlo u prilog toj autentičnosti, ali bez obzira odakle smo dolazili, postojao je snažan osjećaj pripadnosti jednoj velikoj zajedničkoj muzičkoj sceni.“

Koncerti su tada često bili događaji koji su prevazilazili samu muziku. Kako pamtite tu koncertnu energiju i odnos publike prema izvođačima u to vreme?

„Po meni, koncerti su oduvijek bili, ali i ostali događaji koji prevazilaze samu muziku, a publika se nekada kao i sada odnosi prema izvođačima s puno poštovanja i ljubavi.“

Mnogo se govori o prijateljstvima i druženjima među muzičarima tog perioda. Kako su zapravo izgledala ta okupljanja – da li je to bila scena u kojoj su se ljudi međusobno podržavali ili je bilo i rivalstva?

„Susreti su najčešće dešavali spontano, npr. sretali smo se na snimanjima TV emisija, ujedno, nismo propuštali priliku da odemo na koncert kolega koji su gostovali u našem gradu ili bi se zadesili u gradu gdje se održavao koncert. Zemlja je bila velika, a izvođača ni približno mnogo kao danas. Nije svatko mogao snimiti i izdati album, već samo pomno odabrani od strane nekoliko postojećih diskografskih kuća.“

[embedded content]

Bendovi poput Ekatarina Velika postali su simbol jednog vremena. Kako se vi sećate njihovog mesta na tadašnjoj sceni i kakav je bio vaš odnos sa članovima benda?

„Igrom slučaja članove benda EKV upoznala sam u Beogradu, prije nego što su oformili bend, dok sam za vrijeme studija došla u posjetu mojoj sestri od strica, u vrijeme kad nisam ni sanjala o svojoj muzičkoj karijeri. Možda me je baš taj boravak u Beogradu, preplavljenom brojnim kreativnim mladim ljudima s izrazito pozitivnom