FAMOZNO: Kultura seljačkog voluntarizma

– naglašavam „političkog“ jer postoji i filozofsko-ontološki – pojave koju vrelo moje mudrosti Vikipedija definiše kao 1. „Nastojanje da se voljom političkih faktora i prinudom određuju i usmeravaju bitni tokovi ličnog i društvenog života“, 2. „isticanje prevashodne uloge ličnosti u politici“ i 3. „ispoljavanje jake volje, energičnost; delovanje koje se zasniva na htenju bez profesionalne stručnosti i poznavanja predmeta“.

Voluntarizam, naročito onaj seljački, čedo je pogrešnog, površnog, nedomišljenog i nedozrelog mišljenja, pošasti o kojoj smo onoliko razglabali u našim nedavnim kolumnama. Tačno je da se bez volje i lične inicijative gotovo ništa ne može uraditi, ali se još manje može uraditi – ili ako se nešto i uradi, onda to bude nešto beskorisno poput napred pomenute brane – ukoliko se kritičkim i analitičkim mišljenjem ne proceni da li se ono što se hoće uraditi može uraditi.

Ako nema kritičkog i analitičkog promišljanja i planiranja – kao što ga u Srbiji nema ili je muzejska retkost – onda sve izgleda moguće, svaki se poduhvat čini ostvarivim a zahvaljući još jednom antologijskom (i aksiomatskom) biseru seljačkog voluntarizma – „boj ne bije svijetlo oružje, no boj bije srce u junaka“ – svaka bitka unapred dobijena.

Ne mogu da odolim a da ne navedem još jedan antologijski primer (ovoga puta cincarsko-kalburskog) voluntarizma koji se svima nama uskoro može obiti o glavu. Mislim na prodaju – mada radije koristim izraz „poklon“, a ni predaja ne bi bilo pogrešno – NIS-a Rusima, koja je, u jednoj dubljoj analizi, vrlo slična izgradnji brane na reci ponornici.

Seljački voluntaristi iz strogog centra Beograda su, pretpostavljam, ovako računali: mi ćemo Rusima dati (stvarni NIS) i pokazati im našu ljubav, a oni (iz zahvalnosti) neće „dati“ naše Kosovo. Treba li reći da će i taj voluntarizam završiti kao ona hidrocentrala.