Nedavno se u Rijeci okupila grupa mladića, koja je, sa fantomkama, planirala napad na srpske karatiste, a ubrzo su usledile negodujuće reakcije, među kojima i riječki nadbiskup Mate Uzinić, koji je javno osudio ovakvo ponašanje, ali i spisateljica Vedrana Rudan, koja je u svom blogu otkrila da joj je život u Hrvatskoj postao nepodnošljiv.
Kako je i sama naglasila, pojedinci i dalje žive u doba rata, te i dalje imaju poriv da „love“ Srbe po Hrvatskoj, a svoju kolumnu je posvetila upravo i rečima Mate Uzinića.
– Ovih dana često padam u provaliju. Hrvatska je jedina zemlja u kojoj već jako dugo živim. Da budem jasna, stara sam, teško bolesna, ali se ne bojim smrti. Moj onkolog mi je juče rekao, bolest napreduje, gospođo, tešite se, još niko iz života nije živ izašao. Razveselio me, život u Hrvatskoj više ne mogu podneti – napisala je Rudan, koja se već duže vreme vodi bitku sa kancerom žučnih kanalića.
1/12
Vidi galeriju
Vedrana Rudan u emisiji Nedjeljom u 2 Foto: Printscreen YouTube/ Nedjeljom u 2 | HRT, Printscreen YouTube/ Nedjeljom u 2 | HRT
Rat se završio pre 30 godina?
– Kako je moguće da horde građana dižu u nebesa lažnog heroja, prevaranta, manipulatora, lopova i katolika koji nikad nije čuo za Isusa? Kao ni njegov Veliki Obožavatelj. Jesmo li baš svi slepi, glupi i zli? Horde ludaka i mladih i starih obučenih u crno love po Hrvatskoj Srbe. Ej, rat je završio pred 30 godina? Ima li normalnih u Hrvatskoj? Zašto se ne javi neko ko bi nas očajnike mogao utešiti. Strašno je gledati divljake koji su nam zemlju pretvorili u igralište gde svaki u crno obučen zlikovac može palicom krojiti našu sudbinu – dodala je.
Vedrana Rudan je potom istakla da je konačno čula glas razuma i zahvalila se nadbiskupu Mate Uziniću.
– Meni je ovih dana više nego morfijum trebao glas čoveka. Znala sam da ga neću čuti. Čula sam ga. Koja sreća. Koje olakšanje. I nada, konačno nada. Javio se riječki nadbiskup Mate Uzinić. Osudio je ponašanje mladih koji su se obukli u crno i nameravali napasti druge. Na koncertu „Rijeka se budi“ rekao je: „Je li buđenje našeg naroda da se stalno vraćamo u prošlost? Ili trebamo tražiti drugačiji put — kakvu Crkvu i kakve Hrišćane želimo u društvu?“ Konačno sam čula glas razuma na brodu ludaka koji u oluji traži stenu u koju bi se zabio. Jednom sam imala čast razgovarati s njim. Nisam vernica i nikad neću postati, stoga sam ga pitala kako da mu se obratim. „Zovite me Mate“, rekao je. Nasmejala sam se, ali sam ipak puna nelagode preko usta prevalila „Mate“. Učiniću to i sada. Mate, znate li koliko značite nama koji smo izgubili svaku nadu? Mate, znate li koliko Vas volimo? – završila je Vedrana.
