Njen životni put bio je put izuzetne posvećenosti i stručnosti, put koji je inspektor za rad prepoznao još dok je radila u selu, predlažući njen prelazak u grad – čin koji je govorio više od hiljadu reči.
Ljiljana Antić bila je među retkima koja je i u gradskoj sredini, od istih inspektora, dobijala najviše ocene bez ijedne primedbe. Njen rad nije bio samo prenošenje znanja, već misija vođena ljubavlju prema deci i pozivu. Maksimalni rezultati koje je postizala sa svojim đacima svedočili su o njenoj pedagoškoj izuzetnosti.
Čak ni odlazak u penziju nije označio kraj njene posvećenosti. Nesebično je nastavila da pomaže učenicima u savladavanju gradiva, dokazujući da je prava učiteljica ne po funkciji, već po srcu. Njen doprinos obrazovanju ostaje kao svetao primer, a njena posvećenost kao trajni inspiracija.
